Glazbeni portal

Il’ me školuj il’ tamburu kupi…

instrumenti_blogJedan poznanik, profesor u zagrebačkoj gimnaziji, pričao nam je kako se neki dan na satu filozofije u četvrtom razredu, neočekivano kao grom iz vedra neba, povela diskusija o tome je li legendarni Jim Morrison bio pametan ili ne. Fućkaš Spinozu i Hegela, veliki mislioci slabo ili nikako maturante zanimaju, živnu jedino na takve priče. Pola razreda tvrdilo je da je legendarni roker bio glup jer je umro mlad; dvoje-troje, inače teški fanovi Doorsa, derali su se da je bio jako pametan, a samo je jedan učenik dignuo dva prsta i objasnio da je Jim sigurno bio talentiran i inteligentan, ali definitivno nije bio pametan jer se prepustio autodestrukciji i drogiranju te prerano umro.

Da sam ja ili netko sličnih razmišljanja bio na mjestu moga frenda, malcu bismo automatski dali pet iz znanja i pet iz zalaganja. Ali nisam bio, odnosno nismo bili! A i nisu se držali gradiva, već su predavanje zadano nastavnim planom praktički pretvorili u sat razredne zajednice. Ta nas je pričica ponukala da malo pročeprkamo po školskoj spremi slavnih rokera, od kasnih pedesetih do danas. Je li itko od njih uopće pokušavao studirati? Jesu li bar neki od njih imali od škole išta osim velikog odmora? Slavu su stjecali, lova im je često brzo dolazila u ruke a još češće klizila kroz prste zbog razuzdanog načina života. Znate ono, seks, droge i rock and roll. A što je s obrazovanjem?

Počnimo s Elvisom Presleyjem. Kralj rocka bio je stidljiv dječarac, u osnovnoj školi često su ga maltretirali klinci iz viših razreda nazivajući ga maminom mazom. Karizmatični izvođač koji je kad se oslobodio sramežljivosti pokorio cijeli svijet s osamnaest godina napustio je školicu s namjerom da započne karijeru portira u kinodvorani ili eventualno vozača kamiona. Srećom, imao je glas, pojavu, karizmu i postao, s pravom, jedan od najvećih mitova 20. stoljeća. Ne vjerujemo da bi napravio karijeru u lingvistici ili u nuklearnoj fizici pa akademski svijet nije njegovim odlaskom u šoubiznis bio zakinut, a glazbena i filmska industrija dobile su zlatnu koku na kojoj su zaradile stotine i stotine milijuna dolara.

The Beatles, možda najpopularnija rock-skupina svih vremena, sastavljena od četvorice mladića iz Liverpoola, Johna Lennona, Paula McCartneyja, Georgea Harrisona i Ringa Starra (znamo, znamo, originalna postava bila je drugačija!) izazvala je prvu pravu rock-histeriju još dok su bili golobradi mladići pa im upis na faks em nije trebao em bi bio potpuni promašaj. Doduše, da su malo više čitali knjige ili pratili tisak, a manje živjeli u svom svijetu, ne bi im se dogodio kiks koji ih je pratio cijele karijere. Mislimo pritom na spornu Lennonovu izjavu da su “Beatlesi popularniji od Isusa” koju im je Sveta Stolica tek nedavno oprostila.

Stonesi? Mick Jagger isprva je nešto petljao na London School of Economics, a također im se, kao i Beatlesima, “omaknuo” uspjeh u pravo vrijeme i… – i danas, skoro pola stoljeća nakon toga, još imaju najbolje turneje na svijetu. Zapravo, glazba je pitanje talenta – ili ga imate i gazite sve pred sobom ili ga nemate pa vam je čak i glazbeno obrazovanje višak.

Ozzy Osbourne? Mhm, bolje da ne otvaramo njegov dosje. Neuništivi Iggy Pop tobože je pokušavao studirati na sveučilištu Michigan, ali sve govori da mu je to bio samo izgovor da nađe pravu ekipicu za svoj bend.

Pink Floyd bend je koji je mogao imati aristokraciju u školovanju, barem sudeći po počecima. Syd Barret rođen je u Cambridgeu 1946. godine, mjestu s planetarno poznatim sveučilištem, gdje je pohađao Cambridge High School For Boys zajedno s Rogerom Watersom i Davidom Gilmourom. Waters poslije odlazi na na studij arhitekture u London i upoznaje se s rođenim Londoncima Nickom Masonom i Richardom Wrightom pa dolazi do formiranja benda Sigma 6, Abadasi te napokon The Pink Floyd Sound. Ostatak priče poznat je – bend je s Dark Side of the Moon postao stalni stanovnih svih top-ljestvica, dečki su zaradili brdo love, od čega su dio potrošili i na sudske razmirice, a koncerti na kojima su svirali uvijek su bili epskih razmjera. Umro je klavijaturist Wright, no kako je sastav uspješno preživio odlaske kreativaca Barreta i Watersa, ne sumnjamo da ćemo ih još gledati na svjetskim pozornicama. Naravno, u izmijenjenom sastavu.

Odnedavno pokojni David Bowie, rođen kao David Robert Jones, glazbeno je aktivan bio punih pet desetljeća i vječno sklon mijenjanju glazbenog stila i imidža. Pojavljivao se i na filmu kao vrlo uspješan glumac, videoredatelj i vizualni umjetnik. Školovao se u Bromley Technical High School, vrlo neobičnoj i liberalnoj tehničkoj školi čiji je direktor poticao vlastita sina da surađuje s Bowiejem, i ta je suradnja trajala 30 godina! Davida je zanimala umjetnost, glazba, dizajn, čak i tiskarstvo. Te je svoje interese, dakako i talent, uspješno iskoristio u bogatoj karijeri postavši ikonom pop-kulture. Uostalom, tko nije čuo za Ziggyja Stardusta i Pauke s Marsa?

Sex Pistols, jedan od najutjecajnijih sastava svih vremena, začetnik panka, nikad nije mario za establišment. Dečki su ispočetka, po vlastitu priznanju, svirali na ukradenim instrumentima, a odbili su se pojaviti i na primanju u Kuću slavnih, nazvavši je običnim pisoarom. Pljuvali su po svemu, društvu, institucijama, Kraljici, pa bi od njih doista bilo neobično očekivati da ganjaju akademsku karijeru.

Iz poznate grupe Queen samo je gitarist Brian May dosegnuo znanstveničke počasti doktoriravši astrofiziku na prestižnom Imperial Kollegeu u Londonu. Ali to je učinio nakon karijere budući da su mu turneje i profesionalno bavljenje glazbom oduzimali previše vremena. Jedan od najboljih svjetskih gitarista sada radi na Liverpool John Moores Universityju i mirno živi u Surreyju.

Kako jedna lasta ne čini proljeće, završit ćemo čarobnjakom Markom Knopflerom, frontmanom Dire Straitsa, koji je završio englesku književnost, što se na stihovima i vidi. Neko vrijeme studirao je i novinarstvo. Doduše, i on ima doktorate, ali oba su počasna; za glazbena dostignuća dodijelila su mu ih sveučilišta u Newcastleu i Sunderlandu. Što se nas tiče, zasluženo.

I što zaključiti nakon ove male analize? Da glazbenicima ne treba diploma? Dakako da ne treba – ali samo ako su bogati i slavni. Ako nisu, bolje bi im bilo da zagriju klupu. Zlu ne trebalo, dok ne postanu poznati.

Mr. T.

error: Alert: Content is protected !!

Pin It on Pinterest

Share This