Već pri samom spomenu tribute-bendova mnogim se glazbenicima automatski diže kosa na glavi. Zašto? Krenimo od glazbenika. Podjela tu ide u dva smjera; prvi su kreativni, imaju svoj način sviranja nekog instrumenta i gledanja na umjetnost, stvaraju glazbu, izdaju albume i tako se pokušavaju probiti na scenu. Druga su skupina glazbenici koji nisu toliko kreativni ili nisu to još pronašli u sebi, a itekako bi htjeli svirati pred publikom i pokazati barem dio znanja koje su napornim radom stjecali godinama. Svima je zajedničko da imaju nekog gitarističkog ili basističkog junaka, bend ili slično. To možemo nazvati utjecajem; u mnogim gitaristima, basistima ili ostalima dok izvode svoju glazbu možemo zamijetiti utjecaj nekog popularnog heroja i stila. Svima njima godi kad ih se usporedi s idolima, što nas navodi da se zapitamo nismo li svi komu tribute?
Lice rock and rolla Keith Richards toliko se naslušao i naskidao pjesama i imao toliko uzora i idola u glazbi da bi njihovo nabrajanje potrajalo još pet stranica. Skinuo je na tisuće riffova starih bluzera, svirao i družio se s instrumentom i glazbom po cijele dane, a iz toga svega kulminirao je Keithov riff. Riff za sva vremena. Riff koji je otišao svojim putem i eto ga danas tamo gdje je. Na vrhu. I povukao je Keitha. I ostale momke iz banda, svakog po vlastitim zaslugama, da ostave neizbrisiv trag u povijesti rock and rolla. Za time žude kreativni, no ni tu put nije lak, naprotiv, još je teži.
Keith nikada nije skrivao svoje uzore i utjecaje, naprotiv, slavio ih je. I to na najbolji mogući način. Svirajući njihove pjesme. Tribjutizirao ih je. Tribjutizirao je neke stare trenutke odsvirane jednog davnog dana u prošlosti u nekom studiju, neke i neke godine.
Keith je pametan lisac, ostavio je duboku spiritualnu poruku koja doslovno kaže: voli i cijeni glazbenike oko sebe pa nećeš svirati u tribute-bendu. Imat ćeš svoj materijal. Što ih više voliš slušati i cijeniš njihov lik i djelo, to će oni lakše svojom glazbom doprijeti do suptilnih dijelova tvoje umjetničke duše, oblikovati te pomalo, iz čega ćeš na kraju proizići ti kao lik i djelo. Uz bjesomučno vježbanje. Bez vježbanja i sviranja nema vlastita riffa, tako da u tom slučaju pedala u tribute-bend. Pa sviraj.
Drugi primjer: odjeknula je vijest da Brian više ne može i da AC/DC traže novog pjevača jer se njima i dalje tambura i tumara po svijetu, da se zajebavaju i sviraju i uveseljavaju mase. Svi su pisali o tome. No nakon što je Axl upao pet-šest dana nitko iz svijeta glazbe nije komentirao, svi su utihnuli, dok nije naletio, a tko će drugi nego – Roger Daltrey. Kad su ga pitali što misli o tom slučaju, ispalio je kao iz topa: “Tribute to AC/DC!” Jebiga, sad ti znaj. Eto vidite kako on na to gleda. Teško je uopće odrediti što je tribute, a kamoli reći da ili ne.
Primjer treći. Jedan od najboljih domaćih tribute-bendova koje sam imao prilike vidjeti bio je Barun Tenk i njihov Tribute to R.A.T.M. Ne znam sviraju li dečki i dalje, ali to je bilo da se naježiš. Imali su sve što treba da se nađem dolje u rulji, oblokavam se i polijevam pivom, skačem i urlam, a još i kad sam došao kući, imao sam osjećaj da sam stvarno bio na Rejdžima. Jebiga, dobro su odsvirali pjesme, koje su kroza zvučnike uletjele među rulju, među mene – i eto ti darmara. Ma tko misli više na tribute. Skači, baja, imaš dva piva, mjuza je do jaja, misliš na slobodu, a upad free. Ako te još neka snaša zakvači sisom, možda odvedeš nešto i u brlog.
Danas su tribute-bendovi sve popularniji, brojniji i kvalitetniji, a ne nedostaju im ni koncertni prostori za svirku. S obzirom na to da ljudi imaju sve manje novca da plate odlaske na koncerte svojih ljubimaca, koji se istini za volju rijetko i pojavljuju u blizini, ponekad se zadovolje odlaskom na neki tribute-koncert benda koji vole, ulaz je uglavnom besplatan ili 20-30 kuna, malo se popije, otpjeva koja od omiljenih pjesama, malo proskače koji pogo dance, malo te izbacivači izbace. I to je tô. Nekako u cijeloj toj spiki pojam tribute totalno gubi značenje.
Zaključak? Potpuna je besmislica raspravljati o vrijednosti tributea i tribjutiziranja. Neka deru svi koji vole i žele svirati, nek se ori pjesma, nek ljudi sviraju, publika nek se zabavlja, klubova ima, ne otima se nikome slava, a još manje lova. Na posljetku, nisu ni ti autori koji su izmislili te pjesme rekli da ih nitko nikome više ne smije odsvirati. To je štanga. To je kao da pisac napiše knjigu i ne smije ju više nitko pročitati.
I na kraju trica iz svlačionice: pa što je klasična glazba onda? Sami tribute, bar ono što valja. Mozart i ekipa. Moj Mozart je Jimi Hendrix, a sastav koji ga je najbolje tribjutizirao Body Count. A vaš?
Dr. Z.
Posljednji komentari