Ovaj je tekst trebao ići mnogo, mnogo ranije jer se ono bitno za njegovo začeće događalo početkom lipnja 2008. Stoga bi idealan datum njegova uskrsnuća na webu bila sezona kiselih krastavaca i to u doba najvećih vrućina, kada se u misaonom postrojenju ljudskog bića održava jedino najosnovniji hladni pogon. Iz nekog neznanog razloga tekst je stajao zaleđen negdje iza kraja pameti sve do danas.
O glazbi na ovom svijetu ima tko da piše – od Dragaša do Čulića na dalje. Shvatite to kao dobronamjerno upozorenje – ovaj tekst zapravo i nije tekst o glazbi nego šetnja svim i svačim. Kijevom, internetom, doživljajima slušača amatera. Znači, ako ste i došli dovde, krajnje je vrijeme da porazmislite o napuštanju teksta koji tone.
Stihijsko kolekcionarstvo
A ima nas, i više nego što se misli, koji volimo iz inozemstva donijeti suvenire. Neki sa sobom donose kuglice s Eiffelovim tornjićem koje zasniježe kad ih se protrese, drugi iz svake ino-zemlje u kojoj plate boravišnu pristojbu moraju donijeti majicu “I Love NY”. Ja spadam u one fenomene koji imaju potrebu u Domovinu prokrijumčariti kilogram muzike. Postupno su pravila olabavila pa sam ovlasti donošenja glazbe iz svijeta prenio na prijatelje, rodbinu i ženicu (u prijevodu, u Rusiji nisam bio, ali je ona bila x puta i donijela mi pun kufer albuma).
Sve je više i razvitak interneta utjecao na kršenje pravila – glad za novim bendovima čije matere ne spikaju engleski jezik rasla je brže čak i od world wide weba – više mi ni svjetski putnici nisu trebali. Ono što je počelo kao prkošenje angloameričkoj emtivizaciji pretvorilo se u gomilanje glazbene pop-rock-etno-metal-itd baštine Rusije, Ukrajine, Poljske, Češke, Meksika, Argentine, Moldavije, Perua, Španjolske, Kambodže…
Lako je uvidjeti da to i nije klasično kolekcionarstvo, sistematizirano poput skupljanja salveta, maraka ili značaka s potpisom druga Tita, nego baš ono suvenirsko, potpuno stihijsko, uvjetovano gotovo isključivo promjenama u smjeru puhanja glazbenog ukusa i lomovima krhkog muzičkog senzibiliteta. To što u mojoj milenoj glazbenoj kolekcijici Rusa (i Ukrajinaca) ima kao Kineza, valja ipak ponajprije zahvaliti ponekom putujućem prijatelju i ponekoj dragoj prijateljici koji su se odlučili privremeno usidriti baš na tom potezu. Koridor je tako uspostavljen, a cedejci su mogli nesmetano poteći.
Da je svijet malen a internet velik i veličanstven te da se ima što uvesti iz Rusije i Ukrajine osim plina, revolucija u boji, Ruslane i T.aT.u. djevojaka (imao sam ih u rukama gotovo godinu dana prije svijeta, a nisam bio u stanju makar načuti komercijalni potencijal, kakav luzer…), mogli su čuti i posjetitelji dvadesetogodišnjice Hladnog piva, kada su po opremi uvezenoj iz Engleske, između španjolskih Obrint Pas i domaćih slavljenika, (az)bučili dalekoćirilični bendovi…
Nije bilo ni tako davno kada su Zagrepčani pohrlili u Aquarius čuti ruskog Toma Waitsa – Billy’s Band. A evo neki dan, da mi prostite neznanje, slušam Stojedinicu i nabasam na meni nepoznatu dalekoćiriličnu pjesmu…
Glazba i argumenti
Argument koji će potegnuti svatko tko drži do svog glazbenog znanja, da su Ameri i Englezi izmislili pop-rocktanje te da se nema što dalje tražiti od Billboardove top-liste, uglavnom stoji. No u pravilima po kojima ja igram kao amater sa znatiželjom mačke u regionalnoj glazbenoj ligi, čisto usporedbe radi, stoji i da su Englezi izmislili nogomet, pa opet pehar osvajača Svjetskog prvenstva mlađi od 40 godina mogu vidjeti jedino zirkajući po tuđim vitrinama.
Drugi argument, čvrst i zastrašujuće uvjerljiv poput Nikolaja Valueva, kaže da jebeš pjesmu kojoj tekst ne kužiš. Nadam se da na toj liniji obrane od neengleštine nema obožavatelja Manu Chaoa, Rammsteina, Mano Negre i… i… i drugih kojih se u ovom trenutku ne mogu sjetiti jer sam zabrazdio s uvodom.
Osim toga, morat ćete si priznati kako ruski ili ukrajinski jezik, u konkretnom slučaju, nisu baš narječje zaboravljenog plemena iz srca amazonske prašume i daju se uz malo dobre volje i Google Translatora sasvim solidno razumjeti.
Denis G.
Posljednji komentari