Glazbeni portal

Gdje ima plina, ima i muzike! (3)

Najprije ukratko o tome što ste čitali u prošloj epizodi: bezobrazno dugačak uvod & bana(na)lan opis ukrajinskog agrocore benda Yurcash!

Novo poglavlje započet ću dokrajčivanjem Yurcasha. Jedan moj dobar i dobro obrazovani frend s istančanim rokerskim ukusom, visokih alter načela, nakon prvih se taktova stao grohotom smijati i zabio kolac u krvopiju s mojim likom koja je dotad sisala album “Oi” do iznemoglosti sljedećim riječima: “Džizs, koji treš! Al’ baš po tvojoj mjeri!”

Prvi ešalon ukrajinskih bendova koji su bili osuđeni na promjenu prebivališta već prvog dana na prvom od svih trgova u Kijevu, između štanda s majicama ukrajinske nogometne reprezentacije i Dinama te štanda s majicama ukrajinske nogometne reprezentacije i Dinama, još su činili (opet malo ponavljanja gradiva iz prvog dijela) Perkalaba, Faktychno sami i Borshch.

Oriđiđi disk za električnu brusilicu

Perkalaba su skapopetnopank veseljaci koji udaraju brigu na veselje i na mozgu ne ostavljaju dublje tragove. Možda je od zabavne i ubrzane ukrajinizirane verzije “Desert Rose” od Stinga & Cheba koju su stisnuli na prethodni album “Gorrri!”, zabavnija jedino (moja) anegdotica koja je počela uličnom primopredajom diskova, a završila kasnijim premetanjem po sadržaju plastične kutijice.

Kako baratam ćirilicom kao Bruce Lee nunčakama, oštroumno sam zaključio da za samo 35 kuna dobivam dvostruki album (pisalo je: 2 diski). Da nisam imao pune ruke grivni svih boja u kojima se još nisam snalazio dobro kao s tečajem, zadovoljno bih ih trljao. Za tu svoticu nisam htio praviti dramu samo zato što drugi disk pleše po kutiji poput pijane striptizete nego sam ga jednostavno strpao u ruksak s ostalima. Tek sam u svojem privremenom ukrajinskom domu otkrio uzrok disk(o) čagice.

Očekivano rješenje zagonetke bilo bi da je plastične zubiće izbio neki isfrustrirani skladištar ili transportni radnik, no radilo se o tome da je druga pločica – jako smiješno – zapravo oriđiđi disk za električnu brusilicu! Duhovit bend.

Okej, Faktychno sami. Žešće parče alter-elektromaterijala. Malo se repa, malo se struže i skreča, malo buba ritam, malo se brutalno ruži. Red dreke, red pjevušenja. S obzirom na ženu za vokalom i moje glazbeno neznanje, dopustio bih si izlanuti da je možda čak posrijedi nekakav evanescentrični spoj, ali više nekako u hladnoj, “ljuća kučka” maniri. “Kurva cum back” je bio posljednji krik grupe pod imenom Faktychno sami – umjetnica za mikrofonom (Irena Karpa osim što pjeva piše još i prozu, vodi TV debate te piše reportaže) nakon osvajanja svega što će joj osigurati medijsku pažnju odlučila je dograbiti i ime benda koji se sad ima zvati Qarpa (album “inZhYR” nabavio sam nešto poslije i platio ga 35 kuna).

Qarpin “inZhYR” zvuči mnogo smirenije, više densično, gdjegdje i ljigi-ljigi…. Pa ipak, zbog žešćeg digipakiranja i dizajna omotača, drago mi je da danas u mojoj ex-SSSR reprezentaciji grije policu.

Borshch je pak bend (projekt?) u kojem složna braća (dva kita iz uvjetno rečeno normalnih bendova, naširoko poznatog i srednjostrujaški orijentiranog Vopli Vidopliasova te hip-hopa-cupa-rokera Tanok Na Maydani Kongo) svoje glazbeno izletište izvan matičnih bendova grade na temeljima hard-rokačine u pank brzini. Zvuče pomalo uvrnuto i sirovo na onaj “želimo zvučati kao budale koje su ovaj tren pale s Marsa i kreveljiti se do povratka u svemir” način, ali peru… Bolje rečeno, ja perem.

CD shopove nemoguće promašiti

Sa slušalicama punim Borshcha i njihovog brutalnog zvuka nema te mašine za suđe koja me može nadmašiti kvantitetom (kvalitetom sam i tako nenadmašiv, pitajte moju ženu). Ocjena: isplati se kusati Borshch (dva albuma, jedan bedastiji od drugog, već neko vrijeme sažižu ostatke mog gadno načetog čula sluha – “Parazita kusok” i “Padlo”). Inače, Borshch su bliski s h&h bendom DVS (Death Valley Screamers) u kojem glavnu ulogu igra Sean Carr, zet ex-premijerke Julije Timošenko…

Ubrzo sam skužio kako je u Kijevu nemoguće promašiti trgovinu s diskovima poznatu još i kao cd shop. Nema ih baš na svakom koraku, ali čovjek već nakon tri-četiri ulice lunjanja i potrage za znamenitostima kojima će zagušiti memorijsku karticu fotoaparata nabasa barem na podzemni (Kijev je zbog sile avenija praktički neprelaznih nadzemnim putem prepun pothodnika koji su nerijetko pretvoreni u prave male šoping-mravinjake).

Ako je još taj čovjek majmun poput mene, turist izraženih manijakalno-skupljačkih sklonosti u grozničavoj potrazi za glazbenom baštinom, neće propustiti zaviriti, tek da škicne ima li išta. Uostalom, samo na pet minuta od naše kijevske spavaonice nalazio se jedan omanji – veličine Importanne galerije – centar za šoping-pong (tko još ne zna, radi se o najraširenijem sportu današnjice, u kojem natjecatelji poput loptice skakuću od dućkasa do dućkasa boreći se da skupe što više setova precijenjenih zapadnih marki proizvedenih na Dalekom istoku). U njemu sam iščačkao čak dva cd shopa – jedan je bio spomena vrijedan, a drugi se nalazio u podrumu.

Cijene koje razgaljuju dušu

Ono što razgaljuje dušu u ukrajinskom cd shopu su – cijene. One se u pravilu ne razlikuju od cijena na uličnim štandovima, a ta će spoznaja istog trena odagnati bojazan da su vam uličari možda uvalili pirateriju. U redu, ako domaći glazbenici vrijede tridesetak kuna, kopkalo me koliko u dućanu vrijede stranci. U ruke sam kao ogledni primjerak uzeo Madonnin “Hard Candy”. Cijena – 65 kuna. Pametnom dosta.

Nisam uspio prokljuviti (nisam se baš nešto ni trudio) računicu po kojoj se u Ukrajini kreiraju tako popularne cijene. Koliko znam, slično je i u Rusiji. Ne bježim od istine da tu ima i piraterije, ali sam frendovsku teoriju o moćnim piratima kojima se isplati proizvesti pločicu i prateći materijal savršeniji od originala, nakeljiti onu blještavu markicu kao dokaz originalnosti i na koncu album dati ispod cijene odbacio brže od pričice o svemircima koji su došli pratiti Obaminu inauguraciju.

Kao ogledni primjer (a već sam spomenuo i Qarpu čiji omot rado gledam) navodim album izvrsnog ruskog benda Lenjingrad koji osim pristojne opreme, na svirajućoj strani pozlaćene pločice ima ugravirano ime benda… A košta bagatelu!

Denis G.