Druga zanimljiva stvar na koju ćete naići u kijevskim trgovinama glazbe i filma su MP3 diskovi. Cijele diskografije benda stisnute na jedan ili dva diska teško je na prvi pogled razlikovati od regularnih izdanja (čitaj: fino izgledaju, pirateriji nisu ni nalik). Na diskovima su obično zapisani i omoti u jpeg-formatu, poneki videospot ili neki ekskluzivni materijal. Cijena jednog takvog kompleta je – sad se moram nasmijati – 45 kuna. Pametnom dosta.
U mojoj se kolekciji našla diskografija Sergeja Babkina, frontmena izvrsnog, uhu ugodnog aku-reggae&još poneko žanrovsko iznenađenje benda 5′niza, koji je i sam već naštancao četiri sasvim fina albuma. Dasa fura neki plink-plonk izričaj, akustiku alternativnog odjeka. Često gazi i jazzy, a nerijetko otkliže i u ludost. Spominjući Babkina, ne mogu zamisliti koncert tog lika u Hrvatskoj kojem ne bi glazbeni uvod složili Mance ili Perković.
Ima toga još, ali bojim se da ćete razvižđeno pitati…
A di su Rusi koje si obećal, papčino?
Okej, ljuti ste. Osjećate se prevarenima. Najavljivalo se i Ruse, a ne samo Ukrajince. S Rusima ću se obračunati na brzinu i to preko Petrivke (što je i gdje je, potražite u prethodnim dijelovima). Ne zato što su mi manje dragi nego zato jer je ovaj put tako ispalo. I ubuduće ne vjerujte naslovima ni kad darove nose.
Kad danas kažem Petrivka, pred očima mi se stvori posljednja scena iz prvog Indiane Jonesa, Potrage za izgubljenim kovčegom, kad skladištar pohranjuje zli kovčeg među tisuće i tisuće identičnih u nepreglednom skladištu.
Na Petrivki, ako ne znate što tražite, nemojte ni pokušavati kopati. Ili ćete se izgubiti ili poludjeti. Zamislite Dolac i pomnožite ga s četiri ili pet. Na toliko sam procijenio prostor koji je nakrcan štandovima koji prodaju manje-više glazbu ili filmove, a gdje su tek silne površine natrpane štandovima s knjigama, odjećom, softverom… Na Petrivku se dolazi s popisom. Naravno, vlastiti sam u žurbi zaboravio. Svojem sam dragom prijatelju i domaćinu, tek eksperimenta radi, natuknuo da bih želio nabaviti barem DVD ruske grupe Lenjingrad (nisam bio baš ni siguran jesu li uopće izdali DVD, ali s obzirom na postojeće količine spotova i reputaciju koncertne atrakcije…). To onda ide otprilike ovako, da znate ako se nađete u sličnoj situaciji…
Moj frend (na tečnom ruskom): “Dobar dan, imate li neki DVD od Lenjingrada?”
Štanderica: “Lenjingrad? Žao mi je, nemamo. Ali… Mislim da bi nešto mogao imati moj kolega…”
Moj frend (ljubazno): “Možete nas uputiti?”
Štanderica (ljubaznije): “Kako da ne! To vam je štand broj osam u 37. redu.”
Moj frend: “Hvala!”
Dok mi stižemo do reda 37. počinje padati i lagana kišica.
Moj frend: “Kolegica je rekla da bi vi mogli imati nešto od Lenjingrada…”
Štander s broja 8, 37. red, šutke vadi nekoliko albuma iz kutije.
Moj frend: “Pardon, zapravo tražimo DVD-ove, ako imate…”
Štander s broja 8, 37. red, okreće se i s montažne police skida dva DVD-a – jedan pun spotova i jedan koncertni.
Moj frend: “Koliko?”
Posljednje riječi štandera s broja 8, 37. red: “35.”
Red je na mene. Vadim lovicu. Dva DVD-a – 70 kuna. Dan je spašen!
Evo i baćuški, napokon
Punkerske boje Rusije među mojom reprezentativnom cedejčadi brane Tarakani, Naiv i najmetalskiji od njih Korol i shut. Priznajem i I.F.K., angažirani i nabrijani bend rap-metal provenijencije, koji su mi plejeru bili prirasli svojim preoravanjem “We Care a Lot” od Faith No More u “Nam važno vse!”. Ostalo je ipak malo previše buke nizašto, ali nekad i nisam baš široko razmišljao.
Mumiy Trolla svi su sretni pratitelji i nesretni anti-pratitelji (to su oni koji je prate, samo su anti- nastrojeni) Eurovizije, pored notornih t.A.T.u. djevojčica i u mainstreamu izgubljenog Zdob si Zduba, također mogli zapamtiti po eurovizijskom nastupu. Meni je Mumija Trol onomad bio predstavljen kao najjači indie izvođač specifičnog, pomalo iritantnog načina pjevanja, koji riječi razvlači kao naslage topljenog sira s vruće pizze, no kad bih ga našao na stolu, ja bih nekad najzgodnijeg Trola ruskog glazbenog carstva pomeo u najobičniju pop-rock kantu. Album koji ga je učinio blaženijim među ženama nego što doista jest zove se “Ikra”.
Rusi su olako keljili nevjerojatnom Sergeju Šnurovu i njegovim Lenjingrađanima usporedbe s Tomom Waitsom, ali njih bi trebalo uzimati s oprezom i isključivo na recept provjerenih kritičara. Ali ako je najlakše i najbolje malu lenjingrađanštinu opisivati Waitschmerzom, onda treba reći da bi Tom Waits, gledajući površno kako ja gledam, bio više za kulturnu ekipu koja je nekako ipak završila pod stolom, dok su Lenjingrad, površni kakvi jesu, taman za divljake koji sa stola ne silaze.
Poprokericu Zemfiru ste mogli čuti kod Gorana Milića i…
I sad moram fakat stati jer sam probio svoje radno vrijeme i ušao u neplaćenu zonu do te mjere da osjećam duševnu bol. Baj!
Denis G.
Posljednji komentari